crvena grinja, također nazvana uš kokošinjca “, je ektoparazit koji može utjecati na ptice svih vrsta, iako je češći kod pilića koji se uzgajaju u proizvodne svrhe. U manje uobičajenim kontekstima, mogu također ugristi sisavce i ljude. Osim što izazivaju jak svrbež i iritaciju kože, crvene grinje mogu prenijeti brojne bolesti koje mogu biti smrtonosne za ptice.
Pitate li se kako spriječiti crvene grinje kod kokoši? U ovom članku na našim stranicama prikazujemo vam glavne metodologije koje se koriste za kontrolu infestacije crvenim grinjama na poljoprivrednim gospodarstvima. Osim toga, predstavljamo neka inovativna rješenja koja su u fazi znanstvene provjere ili komercijalizacije.
Što su crvene grinje?
Crvene grinje su vrsta hematofagnih ektoparazita (koji se hrane gutanjem krvi svojih domaćina), zvanih Demanyssus gallinae. Oni su vrlo mali kukci, koji u odrasloj dobi mogu mjeriti između 0,5 mm i 1 mm. Njegovo tijelo poprima karakterističnu crvenu boju kada se napuni krvlju, ali je prirodno bijelo.
Budući da imaju vrlo kratak životni ciklus (oko 90 dana), trebali bi ga iskoristiti za intenzivnu reprodukciju kada otkriju optimalnim uvjetima u tijelu domaćina. U nekim slučajevima razmnožavanje je toliko intenzivno da grinja može "završiti" svoj životni ciklus u samo 5 dana, taložeći ogroman broj ličinki u organizam domaćina. Stoga su crvene grinje sposobne stvoriti velike infestacije na farmama peradi u kratkom vremenu, stvarajući ozbiljan biosanitarni problem
Njegova se populacija proširila po svim kontinentima i trenutno se procjenjuje da je oko 90% kokoši koje se uzgajaju u komercijalne svrhe već imalo kontakt s ovim ektoparazitima. Osim toga, stručnjaci ističu da je crvena grinja najveća pošast nesilica posljednjih desetljeća.
Crvena grinja kod kokoši: zdravstveni rizici
Budući da su hematofagni paraziti, crvene grinje dobivaju potrebne hranjive tvari za održavanje svog metabolizma unosom krvi od svog domaćina. Ovo stvara značajan nutritivni deficit kod zaražene životinje, budući da hranjive tvari koje unese svojom prehranom "preusmjeravaju" paraziti prije nego što ih njihovo vlastito tijelo asimilira. Ako se zaraza ne liječi brzo, ptica je osjetljiva na tešku anemiju koja može biti fatalna.
Crvene grinje također djeluju kao prijenosnici mnogih bolesti. Odnosno: u svom organizmu smještaju i prenose patogene uzročnike koji mogu ozbiljno naštetiti zdravlju ptica. Među bolestima koje mogu biti potaknuti kontaminiranim ugrizom crvene grinje nalazimo encefalitis, koleru ptica i spirohetozu.
Neke znanstvene studije su pokazale da su crvene grinje prirodni prijenosnici raznih serotipova Salmonella, bakterije koje mogu potaknuti različite zarazne procese u tijelu ptica. Među bolestima povezanim sa salmonelom nalazimo salmonelozu i ptičji tifus , dvije bolesti s visokom stopom smrtnosti kod kokoši. Osim toga, salmonela također može utjecati na jaja zaraženih kokoši, ugrožavajući zdravlje pilića i predstavljajući mogući izvor kontaminacije ljudi
Posljednje (ali ne najmanje važno), ugrizi crvenih grinja često uzrokuju intenzivan svrbež i iritaciju kože ptica. To im uzrokuje mnogo stresa i može ih navesti da se samoozljede kljunom u pokušaju da ublaže nelagodu i svrbež.
Metode liječenja crvenih grinja kod pilića
Zbog njihove male veličine i noćnih navika, može biti teško prepoznati prisutnost crvenih grinja na farmama peradi, ali i u farme.domaće ptice. Ovi ektoparaziti obično se skrivaju tijekom dana, pronalaze male rupe ili špilje ili prave gnijezda na mračnim mjestima s malo prometa. Stoga crvene grinje prolaze nezapaženo danima ili tjednima, uzrokujući mnogo štete na krznu i koži ptica i tiho narušavajući njihovo zdravlje.
Ovo ponovno potvrđuje potrebu usvajanja učinkovitih preventivnih mjera kako bi se izbjegla zaraza crvenim grinjama kod kokoši i domaćih ptica. Naravno, moramo naglasiti važnost odvajanja zaraženih ptica od ostalih jedinki u njihovoj zajednici. Upamtite da se crvene grinje lako prenose s jedne kokoši na drugu i za nekoliko dana mogu izazvati veliku zarazu. Također se preporučuje da kontaminirane ptice ne dolaze u kontakt s drugim kućnim ljubimcima ili domaćim životinjama, budući da grinje mogu pogodno parazitirati na sisavcima, pa čak i na ljudima.
U nastavku predstavljamo glavne metode kontrole i borbe protiv crvenih grinja koje su korištene i proučavane na europskim farmama peradi:
- Akaricidi: Danas većina peradarskih farmi koristi akaricide u prahu ili spreju za prevenciju i borbu protiv infestacije crvenim grinjama kod kokoši. Ali postoje 2 problema s ovom metodom: prvi je da je vrlo malo miticidnih proizvoda registrirano i odobreno za upotrebu u prisutnosti životinja. Drugim riječima: nekoliko akaricida nudi sigurnost uklanjanja crvenih grinja bez štete po zdravlje ptica ili kontaminacije jaja namijenjenih ljudskoj prehrani. Drugo zabrinjavajuće pitanje je da se pokazalo da crvene grinje mogu stvoriti otpornost protiv trajne izloženosti tim proizvodima. Uzgajivači peradi općenito daju prednost akaricidima iz obitelji piretroida , budući da imaju nisku toksičnostu usporedbi formulama na bazi organofosfata. Međutim, organofosfatni spoj pod nazivom phoxim također je odobren za upotrebu u europskim farmama peradi, budući da je pokazao vrlo nisku stopu prodiranja u ljusku peradi. jaja i niske toksičnosti za ptice. Međutim, budući da se radi o nedavno proučavanom spoju, još uvijek nema podataka o otpornosti koju su ektoparaziti stekli na njegovu formulu.
- Eterična ulja i prirodni ekstrakti: eterična ulja lavande, majčine dušice, penijera, cimeta, klinčića, senfa, korijandera i paprene metvice primijenjen kao prirodna i sigurnaopcija za komercijalne miticide. Aroma ovih ulja mogla bi otjerati crvene grinje bez prenošenja okusa ili aroma na jaje ili ometanja dobrobiti kokoši. Kako bi se pojačao njihov učinak, preporuča se koristiti ih ekološkim isparavanjem. S druge strane, proučava se i učinkovitost ekstrakta komorača i češnjaka za eliminaciju crvenih grinja u ovim objektima.
- Gljive: Europska unija već neko vrijeme financira neka istraživanja o upotrebi Patogeni gljiva za kontrolu populacije crvenih grinja na farmama peradi. Jedna od tih studija otkrila je da su ti ektoparaziti osjetljivi na infekciju dvjema vrstama patogenih gljivica koje su već poznate europskim znanstvenicima: Beauveria bassiana i Metharhizium anisoplae. Za sada je ovaj eksperiment bio uspješan u laboratorijskim testovima, ali testovi na terenu ipak pokazuju određene konkretne neizvodljivosti praćenja rezultata, kao što je teškoća provjere smanjenja ukupne populacije crvenih grinja u velikim farmama.
- Fizikalni tretmani (visoke temperature): Skandinavske zemlje već primjenjuju fizikalne tretmane, koristeći paru, vakumirano i oprano povremeno iz proizvodnih područja farmi peradi. Metoda se temelji na izlaganju crvenih grinja temperaturama iznad 45ºC, budući da su one smrtonosne za ove ektoparazite.
- Magnetski prah: Korištenje magnetskog praha s finim česticama koje su bezopasne za kokoši, ovaj tretman djeluje abrazivno. Odnosno: hidroizolacijom kutikule koja čini egzoskelet crvenih grinja, magnetski prašci uzrokovali bi njihovu smrt dehidracijom Najmoderniji proizvodi temeljeni na ovoj metodologiji su još uvijek u fazi prilagodbe za komercijalizaciju, ali silika prašina je već priznati saveznik u liječenju grinja kod ptica i može se koristiti u borbi protiv crvene grinje kod kokoši.
- Prirodni grabežljivci: S obzirom na moguću toksičnost kemijskih metoda i otpornost crvenih grinja, mnogi su istraživači posvećeni analizi upotrebe prirodnih predatora kako bi se kontrolirala populacija ovih ektoparazita na farmama peradi. Trenutno se eksperimentira s dvije vrste autohtonih i neinvazivnih člankonožaca (poznatih kao Androlis i Taurrus), uglavnom na farmama u Francuskoj, kako bi se postigla "biološka kontrola" crvenih grinja. Međutim, još uvijek nema dogovora o mogućim učincima proliferacije ovih predatora u ekosustavu.
S druge strane, vrijedi napomenuti da su metodologije trajne izloženosti svjetlu zabranjene u europskim farmama peradi radi očuvanja dobrobiti kokoši i izbjegavati negativne utjecaje na proizvode za ljudsku prehranu. Stalna izloženost svjetlu (prirodnom ili umjetnom) kod kokoši stvara ogroman stres i obično utječe na brzinu metabolizma, negativno utječući na njihovo zdravlje. Godinama se ova opasna metodologija koristila za ubrzavanje procesa tova na poljoprivrednim gospodarstvima (budući da kokoši imaju dnevne prehrambene navike), ali srećom je europsko zakonodavstvo formaliziralo rizike njegove primjene za zdravlje životinja i kakvoću proizvoda namijenjenih prehrani ljudi.
